Već danima mi
neki neizdrž udara ravno u glavu. Nisam svoja. Dovoljno bi bilo malo
pažljivije mi se zagledati u oči pa videti taj tornado koji besni iza fasade
mog lica. Podigne rečenicu iz nekog davnog razgovora, provitla je malo u krug i
baci na hrpu drugih jer ne zna šta da radi s njom… A onda uzme sledeću misao
poletno i optimistično i za samo par sekundi završi s njom, ne dozvoljavajući
joj da se iole uobliči… Zov blogodivljine :)
Nema mi druge,
moram da odgovorim... Da se vratim u čarobni svet blogovanja i ovaj put
ostanem.
Fotografija preuzeta sa pixabay.com
tako nekako se i ja osjecam :D, samo da ih jos slozimo u normalan red misli. Kod mene je to najveci problem... Ali evo pocele smo i to odlicno :D
ReplyDelete