To pitanje dodje kao neki zaverenički pozdrav, ovih dana. Svi kao da očekujemo da nam neko drugi da rešenje, neku ideju kako od najgorih izabrati onog koji je najmanje najgori, odgovor posle kog će uslediti “eureka” i konstatacija “pa mogao bih i ja za njih”.
Nisam bila od pomoći nikome ko me je to pitao, jer dan izbora je stigao, a ja još nisam odlučila koje crno je najmanje crno. Programski se razlikuju samo u nijansama (ako uopšte postoji ikakav program, a ne samo ono što će im pomoći da se dokopaju ili ostanu na vlasti), ali po nekom članu Marfijevog zakona oni čiji su mi programi najbliži, kao ljudi mi se nikako ne dopadaju i obrnuto...
Ovaj post je mogao da nosi naslov i “Kako sam sistematski uništen od idiota” jer mi se upravo to dogodilo. Bila sam tinejdžerka ranih devedesetih i mada nisam imala pravo glasa tačno sam znala koja opcija je moja. I verovala sam da je sve što nam treba to da najzad dodju “naši” i onda ćemo biti uredjeno društvo i sve će biti kako treba. Naši su došli 2000. i pokazali nam da naših nema, da su svi “njihovi”. Uništili su nam svaku nadu da bi stvari mogle da se promene i naveli da uporno glasamo za najmanje zlo, jer dobra očigledno na našim listama nema.
A ako dovoljno dugo poživiš u Srbiji onda stvarno vidiš da je sve moguće. Koštunica je veći radikal od Vučića, Vuk je veći liberal od Čede, Dačić na molitvenom doručku razgovara sa onima koji su pre par godina bili “ zlocinacko- agresorsko- pod okriljem noci soldateska”, Dinkić je jedini koji je od 2000. bio mirodjija u svakoj vladi, a ipak na svake izbore izlazi kao opozicionar koji se bori protiv svega onog što je do pre par meseci zagovarao i najviše kritikuje baš one zakone u čijoj je izradi učestvovao...
Samo još da Miki Maus krikne “pozivaju se sve karte, pozivaju se sve karte” pa da najzad stvari dobiju smisao, da shvatimo da smo toliko duboko zašli u zemlju s one strane ogledala, da više ne umemo da se vratimo.
Nisam bila od pomoći nikome ko me je to pitao, jer dan izbora je stigao, a ja još nisam odlučila koje crno je najmanje crno. Programski se razlikuju samo u nijansama (ako uopšte postoji ikakav program, a ne samo ono što će im pomoći da se dokopaju ili ostanu na vlasti), ali po nekom članu Marfijevog zakona oni čiji su mi programi najbliži, kao ljudi mi se nikako ne dopadaju i obrnuto...
Ovaj post je mogao da nosi naslov i “Kako sam sistematski uništen od idiota” jer mi se upravo to dogodilo. Bila sam tinejdžerka ranih devedesetih i mada nisam imala pravo glasa tačno sam znala koja opcija je moja. I verovala sam da je sve što nam treba to da najzad dodju “naši” i onda ćemo biti uredjeno društvo i sve će biti kako treba. Naši su došli 2000. i pokazali nam da naših nema, da su svi “njihovi”. Uništili su nam svaku nadu da bi stvari mogle da se promene i naveli da uporno glasamo za najmanje zlo, jer dobra očigledno na našim listama nema.
A ako dovoljno dugo poživiš u Srbiji onda stvarno vidiš da je sve moguće. Koštunica je veći radikal od Vučića, Vuk je veći liberal od Čede, Dačić na molitvenom doručku razgovara sa onima koji su pre par godina bili “ zlocinacko- agresorsko- pod okriljem noci soldateska”, Dinkić je jedini koji je od 2000. bio mirodjija u svakoj vladi, a ipak na svake izbore izlazi kao opozicionar koji se bori protiv svega onog što je do pre par meseci zagovarao i najviše kritikuje baš one zakone u čijoj je izradi učestvovao...
Samo još da Miki Maus krikne “pozivaju se sve karte, pozivaju se sve karte” pa da najzad stvari dobiju smisao, da shvatimo da smo toliko duboko zašli u zemlju s one strane ogledala, da više ne umemo da se vratimo.